Zygmunt Bauman, jedan od najuglednijih svjetskih sociologa osvrnuo se na recentne nerede koji su se odvijali na londonskim ulicama. Intervju prenosimo u cijelosti
Koliko je ironije u činjenici da su neredi bili koncentrirani oko krađe potrošačke robe, s obzirom na vaše radove o postmodernizmu i konzumerizmu?
Ovi su neredi bili, da tako kažemo, eksplozija koja se prije ili kasnije morala dogoditi… To je kao minsko polje: znamo da će neki eksplozivi, sukladno svojoj prirodi, prije ili kasnije eksplodirati, ali ne znamo gdje ni kada. Međutim, u slučaju ‘društvenog minskog polja’ velike su šanse da će se eksplozija brzo proširiti, zahvaljujući suvremenoj tehnologiji prijenosa informacija u ‘stvarnom vremenu’ i ‘copy-cat’ efektu. To specifično društveno minsko polje stvoreno je kombinacijom konzumerizma i sve izraženije nejednakosti. To nije bila pobuna ni ustanak izgladnjela i osiromašena naroda ili vjerske manjine – nego pobuna kvarnih i diskvalificiranih potrošača, ljudi uvrijeđenih i poniženih isticanjem bogatstva kojem nemaju pristup. Bili smo primorani i zavedeni da na šoping gledamo kao na recept za dobar život i osnovno rješenje svih životnih problema – međutim, veliki dio populacije nije bio u mogućnosti koristiti taj recept… Ulični neredi u Britaniji najbolje se mogu razumjeti kao revolt frustriranih potrošača.
Svakakvi se argumenti koriste pri analizi društvenih uzroka u pozadini nemira, a neizbježna je hipoteza o nejednakosti. Koliko je škakljiv zadatak establišmentu da postavlja takva pitanja, kada se čini da se koncept imanja i neimanja toliko promijenio u posljednjih nekoliko godina?
Baš kao i reakcija vlada na depresiju uzrokovanu kreditnim kolapsom (znači refinanciranje banaka da ih se ‘vrati u normalu’ – upravo u ono stanje koje je bilo primarni uzrok kolapsa i depresije!) tako je i reakcija britanske vlade na ustanak poniženih usmjerena upravo na produbljivanje poniženja koje je dovelo do pobune. Pritom sam izvor njihova poniženja, konkretno – pobješnjeli konzumerizam u kombinaciji s rastućom nejednakosti – ostaje netaknut. Beskompromisne i bahate vladine mjere najvjerojatnije će privremeno obuzdati eksploziju, ali neće uspjeti deaktivirati minsko polje u kojem je nastala i spriječiti daljnje provale. Društveni problemi nikada nisu bili riješeni uvođenjem policijskog sata – tako su samo ostavljeni da trule i gnjile. Reakcija britanske vlade bila je pogrešno usmjereni pokušaj jednokratnog, instant-rješenja dugotrajne bolesti društva. Da bi se ta bolest uistinu izliječila, potrebno je ništa manje od ozbiljne reforme načina na koji društvo funkcionira i istinske kulturne revolucije – kao što je Edgar Morin predložio tijekom nedavnog posjeta Sao Paolu.
Kada razgovaramo s mladeži koja dolazi iz siromašnijih obitelji, vidan je revolt zbog nedostatka mogućnosti u obrazovanju i poslu, ali, naprimjer, nismo vidjeli da je ijedno sveučlište izgorilo. Možemo li stoga pretpostaviti da u spaljivanju lanca Dixon ima puno više simbolike?
Što god ta mladež govorila kada tražimo od njih da objasne zašto su ljuti (a uglavnom ponavljaju objašnjenja koja su čuli na TV-u ili pročitali u novinama), činjenica je da kada pljačkaju i spaljuju trgovine, oni ne pokušavaju ‘promijeniti društvo’ – zamijeniti postojeći poredak nekim drugim, humanijim i bližim dostojnom i dostojanstvenom životu; nisu se pobunili protiv konzumerizma, nego su izveli pogrešno usmjeren i na propast osuđen pokušaj da se pridruže, makar samo na trenutak, redovima potrošača iz kojih su bili isključeni. Njihova pobuna bila je neplanirana, neintegrirana, spontana eksplozija nakupljenih frustracija koje mogu objasniti jedino ‘zbog čega’ a ne ‘kako bi’, sumnjam da je pitanje ‘za što’ igralo bilo kakvu ulogu u tim orgijama destrukcije.
Koliko možemo kriviti javne politike koje su stvarale blokove socijalnih stanova koji se sada nazivaju ‘nakupinama aparthejda’?
Britanske vlade prestale su graditi takve stanove još odavno. Prostornu raspodjelu populacije, zajedno s brigama i problemima koje donosi, potpuno su prepustili silama tržišta. Kondenzacija neprivilegiranih i uskraćenih ljudi u određenim dijelovima grada, koji se ne razlikuju puno od favela, nije vođena socijalnom politikom, nego cijenama stanova, čemu pripomažu i što podstiču tendencije boljestojećih urbanih stanovnika da se izoliraju daleko od gradskih briga u takozvanim “zatvorenim zajednicama”. Segregacija i polarizacija u gradovima danas je rezultat slobodnih sila tržišta, koje su izvan kontrole; ako državna politika daje svoj doprinos, tada je to samo u formi vladina odbijanja da se zamara općeljudskom dobrobiti i njezine odluke da podilazi privatnom kapitalu.
U svome čanku u Social Europe Journalu odbijate kvalificirati pobune kao neku vrstu socijalne revolucije. Ima li u ovoj situaciji barem trunke želje za društvenom promjenom ili je tu samo golema neravnoteža između želja i mogućnosti?
Dosad nisam nikako uspio primijetiti ikakav dokaz takve želje… Dobrostojeći i komforni oduvijek su romantizirali ponizni život samoodricanja; s kolaterarnim žrtvama njihovih udobnosti upravno je obrnuto – oni žude za tim da ih imitiraju (iracionalni san koji se može ostvariti iracionalnim sredstvima!) a ne da zamijene vlastiti stil života s onim odricanja, suzdržljivosti i umjerenosti. Kao što je ukazao Neal Lawson, pronicljivi promatrač današnjih situacija: ‘Ono što su neki nesretno označili kao ‘feral underclass’ – nekultiviranu najnižu klasu – jednostavno je zrcalna slika sadašnje nekultivirane elite.’ Iskrivljeno je to i iskrivljujuće ogledalo, da bude jasno, ali svejedno ogledalo.
Policija više neće moć biti na ulicama u tako velikom broju i vrlo brzo život će se vratiti ‘u normalu’. Ako uzmemo u obzir relativni uspjeh prvih potrošačkih buna, koliko se Londončani moraju bojati daljnjih nevolja?
Moja procjena jednako je dobra koliko i vaša. Međutim, svi znamo iz bogatog iskustva da osvetnički pohodi mogu ugasiti poneku lokalnu vatricu, ali neće uspjeti obnoviti zgarište tako da bude ‘društveno nezapaljivo’ zauvijek. Jedini efekt brzinskih policijskih akcija je da istaknu potrebu novih policijskih akcija, još represivnijih: policijske akcije, da tako kažemo, odlikuje reproduciranje vlastite nužnosti. Imajmo na umu da u slučaju frustriranih i diskvalificiranih potrošača vraćanje na ‘normalno’ znači vraćanje u stanje minskoga polja.
Posljednje, ali ne i najmanje važno: ako uzmemo da je konzumerizam toliko ukorijenjen u postmoderno društvo, jesu li svi na njega osuđeni? Kako da se odnosimo prema ‘kupovini kao normalnom scenariju’?
Prije nekoliko mjeseci François Flahaut objavio je izvanrednu studiju ideje zajedničog dobra i stvarnosti koje predstavlja (‘Où est passé le bien commun? Éditions Mille et une nuits’). Osnovna poruka nove studije, fokusirane na trenutačni oblik našeg radikalno ‘individualiziranog’ društva, jest da se ideja ljudskih prava trenutačno koristi da zamijeni i eliminira koncept ‘dobre politike’ – gdje ta ideja, da budemo realni, ne može biti zasnovana na ideji ‘zajedničog dobra’. Ljudska koegzistencija i društveni život konstituiraju dobro zajedničko svima nama, zahvaljujući kojemu i iz kojeg proizlaze sva kulturna i društvena dobra. Potraga za srećom trebala bi se zato fokusirati na poticanje iskustava, institucija i ostalih kulturnih i prirodnih stvarnosti života u zajednici – umjesto što se koncentrira na pokazateljima bogatstva i tako prijeti deformacijom ljudskog zajedništva u individualnu kompetitivnost i rivalstvo.
Osnovno pitanje, na koje još uvijek nemamo uvjerljiv i empirijski zasnovan odgovor, je sljedeće: jesu li radosti zajedništva u stanju zamijeniti potjeru za izobiljem, uživanje u potrošnoj robi kojom nas snabdjeva tržište i naslađivanje u moći nad drugim čovjekom, koji se zajedno, u svojstvu gotovo univerzalno prihvaćenih recepata za sretan život, uklapaju u ideju beskonačnog ekonomskog rasta. Da preciziramo: može li naša želja za radošću druženja, koliko god ‘prirodna’, ‘endemska’ i ‘spontana’ bila, biti utažena unutar trenutačno prevladavajućih vrsta društva bez da upadne u zamku utilitarizma i zaobilazeći posredstvo marketinga? Pa, ako je ne izaberemo vlastitom voljom, možemo lako biti primorani da je prihvatimo zbog posljedica vlastita odbijanja…
Profesor Tim Jackson sa Sveučlišta u Surreyju u svojoj je posljednjoj knjizi ‘Redefiniranje prosperiteta’ upozorio da današnji model rasta proizvodi nepovratne štete. A to je zato što se ‘rast’ mjeri povećanjem materijalne proizvodnje, a ne uslugama kao što je slobodno vrijeme, zdravlje, obrazovanje… Tim Jackson upozorava da će do kraja ovog stoljeća ‘naša djeca i unuci biti suočeni s neprijateljskom klimom, iscrpljenim izvorima, uništavanjem staništa, desetkovanjem vrsta, nedostatkom hrane, masovnim migracijama i gotovo neizbježno ratom’. Naša dužnički usmjerena i fanatično poticana i povećana potrošnja je ‘ekološki neodrživa, socijalno problematična i ekonomski nestabilna’. Navest ću još jednu od brojnih obeshrabrujućh Jacksonovih primjedbi: u našem društvu, gdje najbogatija petina svijeta dobiva 74 posto godišnjih planetarnih prihoda dok se najsiromašnija petina mora zadovoljiti s dva posto, uobičajena je sklonost da se opća devastacija neprestano opravdava politikom ekonomskog rasta i uzvišenom potrebom da se stane na kraj siromaštvu. To ne može biti ništa drugo doli uvreda razumu i puko licemjerje, gotovo univerzalno ignorirano od strane najpopularnijih – i najefikasnijih – kanala informacija ili, u najboljem slučaju, protjerano na stranice/termine koji su poznati po tome što daju glas onima koji su pomireni sa sudbinom i navikli na svoje stanje vapijućeg u pustinji.
Jeremy Leggett (u Guardianu, 23. siječnja 2010.) slijedi Jacksonove navode i sugerira da trajni (za razliku od neizbježnog ili očito pogubnog) prosperitet treba tražiti ‘izvan konvencionalnih znakova obilja’ (i dopustite da dodam, izvan začaranog kruga uporabe/pogrešne uporabe/zlouporabe stvari i energije): u vezama, obiteljima, susjedstvu, zajednici, smislu života i maglovitom/tajnovitom području ‘vokacija u funkcionalnom društvu koje polažu vrijednosti u budućnost’. Sam Jackson započinje raspravu trezvenim priznanjem da se propitivanje ekonomskog rasta smatra činom ‘luđaka, idealista i revolucionara’, riskirajući, očekujući i strahujući, ne bez razloga, da će se naći barem u jednoj, ako ne u sve tri kategorije koje su propisali apostoli i ovisnici o ideologiji ‘rasta ili nestajanja’.
Na tržištu, kako je ukazao Adam Smith, mi svoj kruh svagdašnji možemo zahvaliti pekarovoj pohlepi, ne njegovu altruizmu, milosrđu, benevolenciji ili visokim moralnim standardima. Upravo zahvaljujući itekako ljudskoj žudnji za profitom, roba dolazi na tržnice i možemo biti sigurni da ćemo je tamo pronaći. Čak i Amartya Sen, koji insistira na tome da blagostanje i sloboda da živimo dostojno čovjeka moraju biti shvaćeni kao ultimativni cilj ekonomije (“Justice in the Global World” Indigo, 2011), priznaje da ‘uistinu nije moguće imati procvat ekonomije bez šire uporabe tržišta, tako da oplemenjivanje, radije nego prevencija, razvoja neophodnih tržišta mora biti dio naprednog i pravednog ekonomskog svijeta’. Iz toga slijedi da najprije treba ukloniti pohlepu i utrku za profitom, ‘market makeri’ (održavatelji tržišta) moraju nestati. Drugo: kako su tržišta potrebna da ‘ekonomija procvijeta’, naša je zajednička odgovornost da sebičnost i gramzljivost više ne budu osnovna ljudska motivacija. I na kraju, treći zaključak: altruizam je u sukobu s ‘procvatom ekonomije’. Možete imati samo jedno ili drugo, ali teško oboje zajedno.
Jackson premošćuje tu prilično ozbiljnu zapreku tako što polaže nadu u ljudski razum i moć uvjeravanja; to su, bez sumnje, moćna oružja i kao takva bi uistinu bila učinkovita u ‘remodeliranju’ ekonomskog sustava – da nije nesretne činjenice da diktati razuma ovise o stvarnosti o kojoj rasuđuju, a te stvarnosti raspolažu s ‘moćima uvjeravanja’ puno jačim od bilo kojih argumenata koji ih ignoriraju ili umanjuju. Stvarnost o kojoj govorimo je društvo koje može (koliko god manjkavo) riješiti probleme koje samo stvara (socijalne konflikte i antagonizme koji ugrožavaju njegovo očuvanje) samo kroz neometano jačanje ‘gladi za novotarijama’ koja privlači pohlepu i gramzljivost, a koje pak održavaju ‘cvjetanje’ ekonomije.
Jackson predlaže program u tri točke: prvo ljude treba uvjeriti da ekonomski rast ima svoje granice, zatim uvjeriti (obvezati?) kapitaliste da se pri distribuciji svojih profita vode ne samo ‘financijskim terminima’, nego također i socijalnim i ekološkim dobrobitima zajednice, i na kraju – vlade trebaju ‘promijeniti logiku društva’ manipulacijom stimulativnih poticaja, tako da ljude navedu da šire i obogaćuju svoj život na načine koji nisu samo materijalistički. Ali nevolja je u sljedećem: može li se o svemu tome ozbiljno kontemplirati bez da se dotaknemo onih aspekata ljudskog stanja koja su izvorno i potaknula ljude da traže utjehu u trgovinama? Suočeni s nedaćama kojima ne mogu naći ljeka, stvarnim ili umišljenim, tjeskobama i brigama koje društvo zanemaruje, oni svoje ‘ispušne ventile’ pronalaze među policama trgovina, u ustrajnoj ako ne i ispraznoj i varljivoj nadi da će pronaći lijek ili rješenje.
Razgovarao: Fernando Duarte – brazilski O Globo
