Europa u zamci toksičnih dugova

kapitalizam piramida

Marcus Lehner analizira europsku dužničku krizu. Polazeći od uzroka – beskrajne prezaduženosti i nagomilavanja kreditnih sredstava – zaključuje da politika zapadnoeuropskih zemalja služi interesima financijskog kapitala, odnosno, preciznije, gospodarima dugova nagomilanih u godinama ‘financijskog buma’

U vremenima ekonomske krize ljudi traže snažne vođe i jednostavna riješenja. Ali što ako su ova riješenja koja se nameću identična onoma koja su dovela do nekih najvećih kriza u povijesti… Ovo je dokumentarac o najvećoj ekonomskoj krizi našeg doba i svemu onome što nas još čeka….

‘Spasimo svoj novac’, ‘Europa je pred slomom’ i ‘Nazire se državni bankrot’ – samo je mali izbor naslova novih knjiga o eurozoni. Razni ‘eksperti’, manje ili više nacionalisti, raspiruju najdublje strahove njemačke malograđanštine da neodgovorni političari njihovu ‘teško zarađenu ušteđevinu’ prelijevaju u grla dužničkih zemalja. Bild nije jedini koji hrani predrasude o ‘lijenim južnjacima’. Naravno, apokaliptične vizije krahiranih banaka i praznih bankomata dolaze idu pod ruku s mudrim savjetima za ulaganje ugroženog novca; širenje panike može biti dobar biznis.

Jasno je tko je dosad imao najveće koristi od eura – njemački kapital. Za razliku od SAD-a ili Velike Britanije, njemački kapital nije u poziciji da djeluje prvenstveno kao financijski kapital, nego bitno ovisi o profitnoj marži njemačke izvozne industrije (46% robe proizvedene u Njemačkoj se izvozi). Prema tome, Europska unija, a pogotovo eurozona, pružaju sigurno utočište njemačkoj industriji: 60% njemačkog izvoza prodaje se u EU, a dvije trećine od toga u eurozoni. Činjenica da bi izvozna kvota u Europsku uniju mogla lako pasti ne mijenja sljedeće: uspon BRIC-a (Brazil, Rusija, Indija, Kina) doveo je do otvaranja novih izvoznih tržišta, ali također stvorio jaku konkurenciju koja bi mogla značiti i gubitak udjela na tržištu. Zato EU postaje još bitniji kao sigurnosna zona njemačkog kapitala, štiteći ga od bujajuće konkurencije na svjetskom tržištu.

S druge strane, slabljenje ekonomskih sustava, primjerice, Grčke, Portugala ili Španjolske, kao rezultat nestanka njihovih neovisnih valuta, znači da napredak njemačkog kapitala kontinuirano slabi njihovu proizvodnu industriju. To dodatno pogoršava činjenica da one također gube svoju prijašnju ulogu zemalja jeftine proizvodnje, zato što njemački kapital premješta proizvodnju na nova tržišta izvan EU.Zato je kronični disbalans tekućih računa u eurozoni trajan izvor ekonomske napetosti. Osim toga, kako su nametnute kamatne stope niske u usporedbi s ekonomskim potencijalom tih zemalja, neprekidno postoji tendencija zaduživanja, povezana i s inflatornim poremećajima u, recimo, sektoru nekretnina. Za njemački financijski kapital, to je stabilan izvor profita: financiranje zaduženih ekonomija osigurava prodaju njemačkih izvoznih proizvoda, a profit, u formi investicijskog kapitala, tako postaje baza sljedeće runde zaduživanja. Rezultat nije samo stalan protok novca od kamata, već i jačanje njemačkog pritiska na vlade zaduženih zemalja.

Suprotno tome kako se često prezentira, grčka kriza koja se produbljuje od početka 2010. nije značila nikakve bitnije gubitke za njemački biznis. Naravno da je nekih gubitaka bilo, zbog opadanja izvoza, ali u usporedbi s cjelokupnim sustavom grčke ekonomije nisu bili ozbiljni. Čak ni zajmovi Grčkoj u okviru ‘paketa spašavanja’ dosad nisu predstavljali veće gubitke. U prošloj godini, u sklopu ‘paketa’, njemačka je vlada dodala 8,4 milijarde eura kredita Grčkoj. Na osnovu kamatne stope, koja je ostala visoka unatoč navodnim ‘posebnim uvjetima’, Atena je dosad morala vratiti 500 milijuna eura (Financial Times, Njemačka, 20 svibnja), a povrh toga efekt grčke krize bio je smanjenje tečaja eura prema dolaru, što je donijelo velike prednosti njemačkim izvoznicima.Pravi problem se krije u činjenici da se, zajedno s Grčkom, u domino efektu urušava cijeli sistem prezaduženih državnih ekonomija, što ne samo da ugrožava profitabilne biznise i poslovne prilike, nego prijeti čak samim kreditnim bankama. U kombinaciji s tekućom bankovnom krizom, to bi moglo dovesti do nove financijske panike pred kojom će kolaps Lehman Brothersa izgledati kao dječja igra.

Europa u zamci toksičnih dugova

Imperijalističko rješenje za Grčku

U 2010. Grčka je imala državni dug od 130% svog BDP-a, koji se spustio za četiri posto. Uvedene su stroge mjere štednje koje će rezultirati i daljnjim smanjenjem BDP-a, tako da će do 2013. dug narasti do preko 150% BDP-a. Za razliku od ostalih zemalja koje su duboko u dugu, kao što je, recimo, SAD, Grčka duguje najvećim dijelom strancima – ekvivalent 94,6% BDP-a.

Jamčevinu za Grčku organizirala je ‘Troika’ Europske unije, Europska središnja banka i Međunarodni monetarni fond u proljeće 2010. i iznosila je 110 milijardi eura, ali do kraja 2010. to se pokazalo nedovoljnim – vrijeme otplate zajma bilo je produženo za četiri i pol godine. U međuvremenu, postalo je jasno da Grčka ne može iz vrtloga recesije i da stroge mjere štednje vode sve većem otporu žrtava, onih zakinutih u plaćama, benefitima i penzijama. Prema tome, Troika sada razmatra dva moguća rješenja.

Prvo je da grčka vlada rasproda državna dobra kao što su luke, aerodromi i telefonske kompanije, a drugo podrazumijeva razne šeme ‘restrukturiranja’, što bi moglo uključivati produljivanje razdoblja zajma, dakle djelomično otkazivanje otplata ili kamata krediterima (poznato kao ‘šišanje’) da bi se pokrilo tridesetak posto duga. To je smiješno, jer su privatni investitori unaprijed uključili tu mogućnost pa je tih 30 posto već prethodno uračunato kroz veće kamate. S druge strane, privatni kreditori već su prebacili svoje rizične papire na porezne obveznike, kroz pakete mjera za spašavanje EU-a i ECB-a. Tako da je, unatoč ‘participaciji privatnih kreditora’, poprilično jasno tko neće morati platiti, iako je i samo odsustvo superprofita za velike korporacije uistinu ‘namet’.

Kriza u Grčkoj dovela je do špekulacija protiv slabih euro država. Njihove potrebe za novim kreditima (čak i samo kako bi se namirili stari dugovi) nailaze na sve veće kamatne zahtjeve. Svejedno jesu li dugovi rezultat slabosti u platnoj bilanci (Portugal, Spanjolska, Italija, Francuska) ili podupiranja državne kontrole banaka (Irska).

Nakon što su Irska i Portugal pali pod ‘zaštitu’ EU ‘paketa za spašavanje’, fokus špekulacija prebacio se na ostale EU zemlje – Španjolsku, Italiju, Belgiju, Cipar i Mađarsku. Čak se i Francuska i Velika Britanija sporo izvlače iz krize. Pogotovo u Britaniji, paket štednje proizveo je brojne probleme i štetu ekonomskoj učinkovitosti. Na pobjedničkoj strani u EU stoje, do danas, Njemačka, Austrija, Nizozemska i Skandinavija. ali nema nikakve sumnje da bi valovi kolapsa u kriznim zemljama brzo potkopali stabilnost i u tim zemljama.

 

 Problem SAD-a

Euro kriza povezana je s jednom, puno ozbiljnijom, dužničkom krizom – onom u SAD-u. Financijska kriza iz 2008. nije bila riješena uništavanjem prenagomilanog fiktivnog kapitala. Upravo suprotno, bila je privremeno onesposobljena injekcijom goleme količine novca. Ta strategija ‘kvantitativnog popuštanja’ bila je promišljena tako da je središnja banka SAD-a, Fed, danas najveći vlasnik obveznica SAD-a, a ne Kina kako se često krivo govori. Na temelju toga dug SAD-a je narastao na preko 100 posto BDP-a, zbog operacija spašavanja kroz ekonomske programe i banke. To je, od polovice 2009., potaknulo vlasnike dolarskih sredstava za ulaganje na hiperaktivnost u potrazi za profitom širom svijeta. A kao u svakoj ‘subprime’ krizi, najunosniji posao je posao visokog rizika, jadni ulagači…

Kako se činilo da prema kraju 2010. globalna ekonomija slabi, Fed se u studenom odlučio za drugu rundu kvantitavnog brisanja, QE2, nastavak politike jeftinog novca. Ali posljedice kalkulacija i novih ‘špekulativnih mjehura’ (u sirovim materijalima, namirnicama i državnim dugovima) sada su tako ozbiljne da je kraj QE2 sve izgledniji.

Istovremeno, svako daljnje povećanje proračunskog deficita SAD-a sve je teže, veliki dugovi američkih gradova sve više prijete bankrotom srednje velikih banaka i naravno da to mnogi komentatori vide kao najveću prijetnju cjelokupnoj svjetskoj ekonomiji. Ukratko, investitori postaju sve nestrpljiviji i budućnost dolara je još manje sigurna od budućnosti eura.

Europa u zamci toksičnih dugova

 Trajna kriza

Tijekom financijske krize 2008-9. u svijetu je potrošeno 15 milijardi dolara da bi se zaštitile banke. Međutim, unatoč ‘stres-testovima’, bankovne strukture rizika jedva da su se izmijenile. Ni povećanja minimalnih rezervnih fondova niti pravila Basel III (koja još uvijek nisu operativna) nisu stvarno promijenila mogućnosti banaka s niskim kapitalom u financiranju visokorizičnih poslova. Danas, još jednom, velike količine novca investiraju se u financijske pogodbe gdje su ulozi puno puta veći od globalnog BDP-a. Kao rezultat, u bankovnim knjigama postoji još puno toksičnih poslova za koje postoji samo slabašna nada budućih prodaja. Štoviše, rezultat kriznog menadžmenta je taj da sada, osim ‘loših banaka’, čak i središnje banke drže bezvrijedne papire bankrotiranih banaka. Ni središnje ni državne banke (čiji je dug u odnosu na BDP narastao u prosjeku od 60 do 80 posto) neće biti u poziciji da ponovno poduzmu takve operacije za spas banaka.

Da sumiramo: kombinacija državnih bankrota u EU (ili čak panično ‘šišanje’) s krajem QE2 u SAD-u i valovi bankrota u američkim bankama neizbježno će voditi novoj krizi investicijskih tržišta i vodećih banaka. Nastala bi situacija u kojoj SAD i središnje banke neće više biti u stanju pritrčati u pomoć. Taj strašni scenarij trenutačno progoni investitore, korporativne direktore i bankare, kao i političare. To objašnjava i užurbana nastojanja da se zadrže žarišta u Europskoj uniji, kao i polagani tempo rješavanja dužničkog problema SAD-a.

 

 Odgovor EU-a

Uz pobjedničke fanfare, EU je konstruirao ‘paket mjera za spašavanje’. Prvo je u svibnju 2010. uspostavljen European Financial Stabilisation Mechanism (EFSM), po kojem se problem trebao riješiti sa 60 milijardi eura.

Kako je krajem 2010. postalo jasno da je situacija katastrofalno podcijenjena, osnažen je s European Financial Stabilisation Facility (EFSF) koji je dodao 440 milijardi od EU-a i 250 milijardi eura od MMF-a. Ako tome pribrojimo pomoć Grčkoj od 110 milijardi eura, ukupno je 860 milijardi eura ubačeno u ‘lonac’. Konstrukcija tog sistema puna je nedosljednosti i višeznačja.

U jednu ruku, trebao bi spasiti europske države od bankrota, a u drugu ruku, međutim, ne bi smio postati ‘unija transfera novca’ (u smislu financijske ravnoteže unutar zemalja) koja bi mogla zahvatiti same korijene problema (npr. produktivnost i socijalne nejednakosti). Bit cijeloga projekta je da kreditori Stabilisation Facilityja sada mogu regulirati ‘tijek konsolidacije’ u zemljama obuhvaćenim programom kroz svoje vlastite kontrolne mehanizme (bogate zemlje EU-a, ECB, MMF). Jednostavno rečeno, to znači da će ekonomske i socijalne politike pogođenih zemalja, de facto, diktirati Troika. S obzirom na Grčku, Troika zahtjeva smanjenje plaća, liberalizaciju tržišta rada, smanjenje troškova zdravstvenog sektora i podizanje dobne granice za mirovinu. Povrh svega toga, sada zahtijevaju program privatizacije koji bi prebacio veći dio svih državnih sredstava u fond koji bi ih onda dalje rasprodavao. Klasična neoliberalna politika za dužničke zemlje, prema tome, neće voditi riješavanju problema zaduženosti, nego daljnjem siromašenju njihove ekonomije i stanovnika.

Ta je politika izraz interesa dominantnog kapitala u EU. Neće štititi ni dužničke zemlje ni ekonomsku stabilnost EU-a. Štitit će, iznad svega, privatni kapital i profite zemalja kreditora. Povrh toga, malograđanština koja masovno podupire vladajuće konzervativne ili liberalne stranke u zemljama kreditorima osjećat će se sve ugoženije dužničkom krizom: to potiče panično i šovinističko odbijanje bilo kakve ‘unije transfera’ i sve veću potporu euroskeptičnoj struji koja se protivi ‘paketu mjera’.

Za vladajuću koaliciju u Njemačkoj to je gotovo paralizirajući faktor: s jedne strane ona treba odražavati dugoročne interese njemačkog financijskog i izvoznog kapitala, osiguravajući eurozonu, ali s druge strane mora povlađivati sve većem euroskeptičnom i ‘anti-unija transfer’ osjećaju među masama svojih pristalica. Takva situacija stvara zbrkanu i nejasnu politiku njemačke vlade na razini EU-a. Kao rezultat toga, najjača ekonomska sila EU-a nije trenutačno u poziciji da djeluje kao stabilizirajuća sila, naprimjer kroz bolju koordinaciju ekonomske i socijalne politike unutar EU. Nije nikakvo čudo što veliki njemački biznis trenutačno razmišlja o crveno-zelenoj vladavini socijaldemokrata i zelenih.

 Sustavno rješenje?

U okvirima poslijeratne politike postalo je nemoguće nositi se s krizama i njihovim efektima, i to upravo stoga što se valorizacija krize kapitala oslanja na same temelje kapitalističkog ekonomskog sistema – imovinske odnose. ‘Nevidljiva ruka’ tržišta uopće ne osigurava ‘zajedničko dobro’, kako je vjerovao Adam Smith. U stvarnosti, te nevidljive ruke sve se više upliću u teške životne uvjete radnika, mladih, imigranata, siromašnih, starih, žena itd. i javno pretvaraju sve vlade u svoje marionete.Spontani prosvjedi mladih, koji su tjednima okupirali javne trgove u Španjolskoj, izražavaju to na svoj način, zahtjevom za ‘stvarnom demokracijom’ zato što izabrani političari nemaju što više reći. Ustvari, rijetko kada je bilo tako jasno da promjena vlade u Irskoj, Portugalu ili Grčkoj… zapravo ne mijenja političku situaciju: najkasnije do sljedećeg posjeta Troike, sva obećanja političkih promjena postat će bezvrijedna. Prava promjena će doći tek kada se problem zahvati u korijenu i, što se tiče europske dužničke ekonomije, to može značiti jedino eksproprijaciju banaka i velikih investicija.Takvo ograničavanje europskog bankovnog i investicijskog kapitala, zajedno s otpisom dugova, stvorit će prostor za europski ekonomski plan, demokratski izglasan od strane masa, kojim bi se nadvladale i strukuralne razlike unutar Europe i problemi masovne nezaposlenosti i sve većeg siromaštva. Očito je da je taj korak nemoguć bez odlučne klasne borbe protiv vodećih kapitalista u Europi i može biti ostvaren samo u kontekstu borbe za Sjedinjene Socijalističke Europske Države. U tom pogledu, rješenje kapitalističke krize ne može biti unutar restriktivnog okvira nacionalnih država: jedino rješenje je socijalističko rješenje – koje je istovremeno i internacionalno.

 

Otpor

Demonstracije u Španjolskoj, Grčkoj, Irskoj i Portugalu dosad su bile najodlučnije i otvorile su radikalna pitanja. Pokret mora postati paneuropski i, naposljetku, koordiniran.

Tijekom prošlog desetljeća, kada smo na Europskom socijalnom forumu uporno pozivali na međunarodnu usklađenost antikapitalističkog pokreta, često nam se govorilo da je za tako nešto ‘prerano’. Kada se razbuktala kriza, promijenio se i ton demoraliziranog ESF-a – sada nam je rečeno da je zapravo prekasno. Ustvari, pred bezgraničnom moći velikog kapitala, koji je itekako međunarodno koordiniran, svako uzmicanje od zadatka usklađivanja mađunarodnog pokreta otpora zapravo znači organiziranje njihova poraza, koliko god demokratični i progresivni bili. Masovni štrajkovi i pokreti u južnoj Europi nameću danas prvu točku dnevnog reda. To je organizacija međunarodnog pokreta otpora i ta se prilika ne smije ponovo propustiti.

Arapske revolucije pokazuju da danas postoji golemi potencijal za temeljite promjene, čak i za zbacivanje svake eksploatacije i potlačenosti. Ali također pokazuju da samo politička organizacija s jasnim programom za prevladavanje diktature kapitala i spremnošću da razbije buržoasku državu može privesti kraju postojeći kriminalni režim. Prema tome, nema alternative stvaranju nove, revolucionarne Pete Internacionale koja konačno može zbaciti ovaj zastarjeli sistem.Autor: Marcus Lehner (The League for the Fifth International)

Leave your vote

0 points
Upvote Downvote

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Log In

Forgot password?

Forgot password?

Enter your account data and we will send you a link to reset your password.

Your password reset link appears to be invalid or expired.

Log in

Privacy Policy

go to top