‘Kraj je blizu. Ili je već došao i nestao?
Predak
Zašto možemo zamisliti kraj svijeta, ali ne i kraj kolonijalizma?
Živimo budućnost prošlosti koja nije naša.
To je povijest utopijskih fantazija i apokaliptičke idealizacije.
To je patogeni globalni društveni poredak zamišljenih budućnosti, izgrađen na genocidu, porobljavanju, ekocidu i konačnom razaranju.
Koje zaključke izvesti iz svijeta izgrađena od kostiju i praznih metafora? Svijeta koji fetišizira završetke predviđene kolektivnim fikcijama virulentnih spektakala. Od svetih knjiga do zabavne znanstvene fikcije, svaka zamišljena lenta konstruirana tako predvidljivo; početak, sredina i na kraju – Kraj.
Neizbježno se u toj priči glavni junak bori protiv Neprijatelja/Drugog (generičko prisvajanje afričke / haitske duhovnosti, ‘zombi’?) I spojler: glavni junak nismo ti ili ja. Toliki su itekako spremni biti jedini koji su preživjeti ‘zombi-apokalipsu’. Ali to su zamjenjive metafore, ovaj zombi/Drugi, ova apokalipsa. Te isprazne metafore, ta linearnost, postoje samo u jeziku noćnih mora, gdje istovremeno postaju dio apokaliptične imaginacije i nagona. Takav način ‘življenja’ ili ‘kulture’ je način dominacije, koji sve koristi za vlastitu dobit. To je ekonomsko i političko preslagivanje kako bi se uskladilo sa stvarnošću koja počiva na stupovima nadmetanja, vlasništva i kontrole u trci za profitom i trajnom eksploatacijom. Prorokuje ‘slobodu’, dok je vlastite temelje postavio na ukradenoj zemlji i podigao zidove od ukradenih života.
Upravo ta ‘kultura’ uvijek mora imati Neprijatelja/Drugog na kojeg će svaliti krivicu, kojeg će optužiti, uvrijediti, porobiti i ubiti.
Protiv neprijatelja niže vrste ne samo da su dopušteni, nego se i očekuju, svi oblici nasilja. Ako nema neposrednog Drugog, ‘kultura’ ga pomno konstruira. Taj Drugi nije načinjen od straha, ali strah tjera na njegovo uništavanje. Taj Drugi sastavljen je apokaliptičnih aksioma i vječnog jada. Tu Drugost, tu nasljednu bolest duše (Weitko), možda ćemo najbolje dijagnosticirati prema njenim najjednostavnijim simptomima, vlastitim zatomljenim mislima: oni su prljavi, oni su nesposobni, oni su zamjenjivi, oni su nevjernici, oni nisu dostojni, oni su tu zbog nas, oni mrze našu slobodu, oni su zanemarivi, oni su čudni, oni su crni, oni su divljaci, oni su manji od nas, oni su protiv nas, i naposljetku: njih više nema.
U toj neprestanoj mantri preimenovanog nasilja, preživjet ćeš ili TI ili Oni
Drugi je taj koji je žrtvovan za besmrtni i kancerogeni kontinuitet. Drugi je taj koji je otrovan, koji je bombardiran, koji je ostavljen da umre ispod ruševina.
Ovakav način nebivanja, koji je zarazio sve aspekte našeg života, koji je odgovoran za uništavanje čitavih vrsta, toksifikaciju oceana, zraka i zemlje, za sječu i paljenje cijelih šuma, masovno zatvaranje, tehnološku mogućnost uništenja Zemlje Svjetskim ratom i podizanje temperatura na globalnoj razini ovo je smrtonosna politika kapitalizma, ona je pandemija
Završnica koja je došla prije.
Fizička, mentalna, emocionalna i duhovna invazija na naše zemlje, naša tijela i umove, da se trajno nasele i iskoriste sve, to je kolonijalizam. Brodovi su plovili otrovnim vjetrovima i krvavim plimama preko oceana, pogonjeni plitkim dahom i nagonom za ropstvo, a milijuni i milijuni života tiho su ugašeni prije nego što su mogli imenovati svog neprijatelja. 1492. 1918. 2020…
Otrovni pokrivači, pokolji naše brače, nasipanje rijeka, spaljivanje netaknute zemlje, prisilni marševi, zatvaranja, prisilno obrazovanje zlostavljanjem i nasiljem.
Svakodnevno iza II svjetskog rata, post-genocidni kakvi smo, trgujemo postkolonijalnim poniženjem našeg sporog masovnog samoubojstva na oltaru kapitalizma; posao, zarada, platiti najamninu, piti, jebati, uzgajati, umiroviti se, umrijeti. Uz cestu je, prodaje se na indijanskim tržnicama, poslužuje pića u kockarnici, to je taj lijepi Indijanac iza tebe.
Ovo su pokloni zaraženih manifestnih sudbina, ovo je ona budućnost koju su nam zamislili naši ugnjetači i koju bi trebalo ovjekovječiti i biti njen dio. Bespoštedno nametanje ovog mrtvog svijeta koji živi u idealiziranoj utopiji kao kosturnici, bilo je to’za naše dobro“, ‘civilizirani’ cilj.. Ubijanje ‘Indijanaca’; ubijanje naše prošlosti, a s njom i naše budućnosti. ‘Spašavanje čovjeka’; nametanje druge prošlosti i s njom i druge budućnosti.
To su apokaliptični ideali zlostavljača, rasista i hetero-patrijarhata. Doktrinalna slijepa vjera onih koji život mogu vidjeti samo kroz prizmu, slomljeni kaleidoskop beskonačnog i totalnog rata.
To je apokalipsa koja kolonizira naše mašte i uništava našu prošlost i budućnost istovremeno. To je borba za dominaciju nad smislom čovjeka i sveg što postoji. Ovo je futurizam kolonizatora, kapitalista. To je odjednom sva budućnost koju su ikad ukrali ti pljačkaši, ratni huškači i silovatelji.
Oduvijek se radilo o postojanju i nepostojanju. To je aktualizirana apokalipsa. I jedino sigurno u tom postojanju je smrtan kraj, kolonijalizam je kuga.
Naši su preci razumjeli da se takav način postojanja ne može obrazložiti ili pregovarati. Da se ono ne može ublažiti ili otkupiti. Shvatili su da apokaliptika postoji samo u apsolutima.
High resolution PDF here.
Designed by Klee
Naši preci su sanjali o kraju svijeta.
Mnogi su svjetovi prošli prije ovog. Naše tradicionalne povijesti usko su isprepletene tkaninom rađanja i završetka svjetova. Kroz ove kataklizme stekli smo mnoge lekcije koje su oblikovale tko smo i kako biti jedni s drugima. Naši načini postojanja informiraju se pronalaženjem harmonije kroz i iz uništavanja svjetova. Eliptika. Rođenja. Smrt. Preporod.
Ne poznajemo povijest iza povijesti svijeta koji je dio nas. To je jezik kosmosa, govori u proročanstvima dugo isklesanim u stijeni ispod koje su sanjali naši preci. To je ples duhova, sedam požara, rođenje Bijelog bizona, sedma generacija, to je pet sunca, zapisano je u kamenu blizu Oraibija i šire. Ta proročanstva nisu samo prediktivna, već su bila i dijagnostička i poučna.
Mi smo sanjari o kojima su sanjali naši preci. Cijelo vrijeme smo putovali između uzdaha vlastitih snova. Odjednom postojimo zajedno s našim precima i još nerođenim generacijama. Naša je budućnost u našim rukama. To je naša uzajamnost i međuovisnost. To je naš rod. To je u naborima naših sjećanja, koje su nježno presavijali naši preci. To je naša kolektivna linija snova i to je Sada. Onda. Sutra. Jučer.
Antikolonijalna mašta nije subjektivna reakcija na kolonijalne futurizme, ona je budućnost naseljavanja. Naši životni ciklusi nisu linearni, naša budućnost postoji bez vremena. To je san, nekoloniziran.
High resolution PDF here.
Designed by Klee
Ovo je domorodačka anti-budućnost.
Ne zabrinjava nas kako naši neprijatelji nazivaju svoj mrtvi svijet i kako prepoznaju ili priznaju nas ili ovu zemlje. Nismo zaokupljeni ponovnim radom na uspostavljanju njihovih načina upravljanja i kontrole ili poštivanjem njihovih mrtvih sporazuma ili ugovora. Oni neće biti prisiljeni da okončaju uništenje za koje je njihov svijet predodređen.
Ne molimo se s njima da zaustavimo globalno zagrijavanje, jer je to zaključak njihovog apokaliptičkog imperativa i njihov život je izgrađen na smrti majke Zemlje. Sahranimo zajedno desno i lijevo krilo u zemlju koju su tako gladni konzumirati. Zaključak ideološkog rata kolonijalne politike jest da domorodački narodi uvijek gube, osim ako ne izgubimo sami sebe. Kapitalisti i kolonizatori neće nas izvesti iz svoje mrtve budućnosti. Apokaliptična idealizacija je samoispunjavajuće proročanstvo. To je linearni svijet koji završava iznutra. Apokaliptična logika postoji unutar duhovne, mentalne i emocionalne mrtve zone koja se i kanibalizira. Mrtav je uskrsnuo da bi progutao sav život.
We can live our lives without fucking over each other and Mother Earth.
High resolution PDF here.
Designed by Klee
Naš svijet živi kada njihov svijet prestane postojati.
Kao domoroci anti-futuristi, mi smo posljedica povijesti kolonizatorove budućnosti. Mi smo posljedica njihovog rata protiv Majke Zemlje. Nećemo dopustiti da duhovi kolonizatora, duhovi prošlosti proganjaju ruševine ovoga svijeta. Mi smo aktualizacija naših proročanstava.
Ovo je ponovno pojavljivanje svijeta ciklusa.
Ovo je naša ceremonija.
Između tihog neba. Svijet opet diše i groznica se stišava.
Zemlja je mirna. Čeka nas da je poslušamo.
Kad je manje ometanja, odlazimo do mjesta na kojem su se pojavili naši preci.
I njihov / naš glas.
Ovdje je pjesma starija od ovih svjetova, liječi dublje nego što je kolonizatorska oštrica ikad mogla zasjeći.
I tu, naš glas. Uvijek smo bili iscjelitelji. Ovo je prvi lijek.
Kolonijalizam je kuga, kapitalizam – pandemija.
Ti su sustavi antiživotni, nećemo se truditi izlječiti ih.
Nećemo dopustiti da se ovi pokvareni bolesni sustavi oporave.
Mi ćemo se širiti.
Mi smo antitijela.
People posting about “decolonizing” Thanksgiving.
I don’t care about how organic and locally sourced your cranberry sauce is. I don’t care if you symbolically “acknowledge” that the table you’re feasting on is stolen. I don’t care about how many tokens you brought to the table to redwash your guilt away. I don’t care who you’re going to vote for to sit and feast at that table or about honoring old pieces of paper with dead words that our ancestors were forced to sign.
Settler colonialism is first and foremost about land and power, no amount of “acknowledgements” are going to change that.
Pass the gravy? How about flipping the table and joining us in the fight to liberate our lands and people?
Addendum:
- Naše organiziranje bilo je ćelijsko, nije zahtijevalo nikakve formalne pokrete.
- Ceremonija je bila / jest naše oslobođenje, naše oslobođenje je bilo / jest ceremonija.
- Poštovali smo naša sveta učenja, svoje pretke i generacije koji dolaze.
- Nismo si uzeli zasluge za ništa. Nismo izdali nikakva priopćenja. Naše akcije bile su naša propaganda.
- Proslavili smo smrt ljevičarske solidarnosti i to je miopski apokaliptični romantizam.
- Nismo tražili ništa od kapitalista / kolonizatora.
via – http://www.indigenousaction.org/
