WikiLeaks je već objavio više tajnih dokumenata od svih ostalih medija zajedno. Osnovna poruka koju žele uputiti jest – ako radite loše stvari, snosit ćete posljedice. Osnivač Julian Assange čvrsto vjeruje da se nešto mora poduzeti protiv onih koji skrivaju informacije od javnosti kako bi neometano mogli činiti nepravdu i proći nekažnjeno – i kažnjavati nevine ljude.
Mendax
Assange je kao 21-godišnjak, kodnog imena Mendax, proglašen neprijateljem i doveden pred sud zbog preko trideset optužbi za hakiranje i slične zločine (kaže da je ‘ulazio na stražnja vrata’ u informacijski centar američke vojske; provalio je u NASU, FBI… ). Iako je za 25 točaka priznao krivnju, sudac ga je pustio, i obrazložio: ‘Nema dokaza da se radilo o ičemu drugom osim o inteligentnoj znatiželji i užitku u… kako bih rekao… surfanju kroz sve te kompjutore.’Assange je izjavio da mu je glupo što sve novine sada o njemu pišu kao o nekom hakeru – on jest koautor knjige o hakerima, o tome postoje dokumentarci, ljudi o tome puno pričaju, ali sve se dogodilo prije 20 godina.S grupom prijatelja osnovao je 1993. jedan od prvih australskih internetskih servera. Kada je jedan od njegovih klijenata objavio tajne scijentološke priručnike, odvjetnik scijentologa iz Kalifornije poslao je privatnog istražitelja da pronađe odgovornog. Uspio se domoći Assangeova tajnog telefonskog broja i prijetiti mu. Assange je postao odlučniji i pokrenuo je niz akcija koje bi stvorile pozitivan protuefekt. Shvatio je važnost razotkrivanja kao preventivnog instrumenta.
Wikileaks.org
Stranicu za zviždače i protiv zlouporabe moći počeo je graditi 2006. godine. Povezao se s hakerima i matematičarima posvuda u svijetu preko ograničene mailingliste koju je maksimalno zaštitio i tako je svoje dosadašnje djelovanje i ideje usmjerio i pretvorio u globalni pokret za otkrivanje povjerljivih informacija. Inspirirani Wikipedijom, nadali su se da će pronaći dobrovoljce koji će provjeravati autentičnost informacija koje procure, ali se uskoro uspostavilo da je takve teško naći jer nemaju vremena ili volje ili sredstava… pa su se obratili profesionalcima – medijima.
Kenija
Kontaktirali su 2007. Guardian koji je objavio dokaze da je kenijski predsjednik Daniel Arap Moi pronevjerio golema državna sredstva, a nedugo zatim objavili su izvještaj o patrolama smrti kenijske policije.
Digli su puno prašine, ali sam wikileaks.org ostaje nepoznat javnosti.
Kaos
Širi se zato među aktivistima na netu i tako dolaze do njemačkog kompjutorskog kluba Kaos, najvećeg i najstarijeg kluba za hakere na svijetu, koji je već dugo vodio bitku za slobodan pristup informacijama. Daniel Domscheit-Berg (Schmidt) iz Kaosa brzo je prepoznao zajedničke interese, napustio svoj posao kompjuterskog savjetnika i posvetio sve vrijeme novoj organizaciji.’Koji je vaš stav prema društvu. Da li samo locirate problem i prihvatite ga kao bogomdanog ili pronađete kreativno rješenje? to je osnovno pitanje’, smatra Domscheit-Berg. ‘Odlučite jeste li promatrač ili aktivno sudjelujete’.
Ljudi iz Kaosa stavili su na raspolaganje Wikileaksu neke od najvećih mozgova hakerskog svijeta. Povezali su se sa švedskim Piratebayom. Budući da Belgija, SAD (Prvi amandman) i Švedska imaju jake zakone koji štite medije, poželjni su bili hakeri iz tih zemalja. Server su postavili u jednom podrumu u predgrađu Stockholma i posvetili se istraživanju protoka informacija – tko je kome što poslao. Klijent se konektira na njihov server i downloada informaciju, a oni mu zauzvrat garantiraju zaštitu identiteta. Iskorištavali su švedske zakone do krajnjih granica. Bitno im je bilo da se informacija slaže sa zakonom – ne donose moralne prosudbe jer se nadaju da informacijska bomba može spriječiti upotrebu konvencionalnog oružja.
Guantanamo, Obala Bjelokosti
Objavili su protokole iz Guantanamo Bay zatvora koji otkrivaju na koje se sve zvjerske načine postupalo s osumnjičenicima za terorizam, o samicama i ponižavanjima. Pristup tome priručniku s procedurama su udruge za ljudska prava godinama tražile od SAD-a. Julian kaže: ‘Ako cenzurirate takav materijal, mi vas nećemo kritizirati, nego ćemo ga uzeti, raširiti naokolo i staviti u arhivu, tako da nikada neće nestati.’ Sljedeći korak bio je objava povjerljivih informacija međunarodne kompanije Trafigura koja je navodno bacila otrovni otpad na Obalu bjelokosti zbog čega je na desetke tisuća ljudi oboljelo od raznoraznih bolesti.
Guardian je htio ispričati veliku priču o tome, ali je kompanija uspjela dobiti sudski nalog zabrane svim novinarima u Velikoj Britaniji da izvještavaju o slučaju.Sarah Palin koristila je privatni mail za vladine svrhe. Wikileaks je objavio te poruke, a Palin je među onima koji zahtijevaju da ga se ukloni.
U samo dvije godine objavili su preko milijun tajnih dokumenata, ali sama organizacija obavijena je i dalje tajnom, samo Assange i Daniel se pojavljuju u javnosti. Počinju novi protunapadi. Kada su objavili listu cenzoriranih websiteova, internet serveri u mnogim zemljama, uključujući Tajland, Kinu i Iran su ih ugasili. Što su osjetljiviji materijal objavljivali, postajali su sve više meta sigurnosnih službi i javnosti. FBI smatra da su prijetnja sigurnosti i traži načine kako ih zatvoriti, ali uspijevaju uloviti informaciju tek malo nakon što procuri. Morali su naći sigurnije utočište za objavu svojih informacija.
Island
I pronašli su ga, na Islandu. Kada je 2008. wikileaks došao u posjed dokumenata koji su dokazivali da se vodeća islandska banka raspada zbog nepotizma, korumpiranosti i nebrige, bankari su u panici tražili od parlamenta zabranu objave tih informacija na nacionalnoj televiziji. Međutim, novinar islandske televizije pročitao je Dnevnik do kraja i prije odjave poručio građanima da posjete www.wikileaks.org. Građani su izašli na ulice, a Assangea su pozvali na Island, gdje je on u televizijskom intervjuu predložio da njihov otok postane utočište slobodnog istraživačkog novinarstva.
I pronašli su ga, na Islandu. Kada je 2008. wikileaks došao u posjed dokumenata koji su dokazivali da se vodeća islandska banka raspada zbog nepotizma, korumpiranosti i nebrige, bankari su u panici tražili od parlamenta zabranu objave tih informacija na nacionalnoj televiziji. Međutim, novinar islandske televizije pročitao je Dnevnik do kraja i prije odjave poručio građanima da posjete www.wikileaks.org. Građani su izašli na ulice, a Assangea su pozvali na Island, gdje je on u televizijskom intervjuu predložio da njihov otok postane utočište slobodnog istraživačkog novinarstva.
Bradley Manning
U travnju 2010. 23-godišnji američki vojnik Bradley Manning poslao je wikileaksu stotine tisuća vojnih diplomatskih izvještaja. Kada je proslijedio dokumente, povjerio se jednom prijatelju iz vojske. Ovo je dio njihova razgovora na chatu:manning: da imaš slobodan pristup povjerljivim dokumentima i da vidiš nevjerojatne stvari, užasne stvari, što bi učinio.lamo: ovisi. objasni detaljnije.manning – pa, poslao sam ih wikileaksu. ludom bijelokosom tipu. napravio sam veliki nered…ne mogu vjerovati što ti upravo priznajem.lamo – koji je onda tvoj plan za dalje?manning – bog zna što će se sada dogoditi. Nadam se diskusije diljem svijeta, debate i reforme.ili sam možda samo mlad, naivan i glup…
Manning je imao povjerenja u Wikileaks, ali je, nažalost, previše vjerovao svom prijatelju. Lamo ga je prijavio. Bradleyju Manningu sada mu prijeti 52 godine zatvora, u samici je, a wikileaks i mnogi pojedinci i grupe diljem svijeta bore se za njegovo oslobađanje.
Baghdad
Skupilo se previše materijala i Assangeov prvi potez bio je puštanje snimki ubijanja iz helikoptera. Takozvani ‘film kolateralnog ubojstva’ u kojem američki vojnici ubijaju nevine ljude, kao da igraju videoigricu, i to s mecima za napade na naoružana vozila i tenkove.
London
Trebala mu je pomoć da organizira ostatak vojnih dokumenata. U Londonu je otvoren Ured istražiteljskog novinarstva koji se bavi analizom materijala i izradom dokumentaraca. Voditelj ureda kaže: ‘Izvještaji se izdaju dan za danom, sat za satom i govore o desecima tisuća civilnih žrtava, mučenjima, djeci mučenoj do smrti… i ispisuju enciklopediju američkog rata u Afganistanu. Kada, naprimjer, američki vojnici ubiju djecu koju otac vozi u školu, to se u izvještajima naziva ‘eskalacijom nasilja’. Smrt je opisana do najsurovijih detalja. Rat jest pakao, ovdje nije zapakiran u facu u odijelu na konferenciji za novinare.’
Stockholm
I u medijima se otvoreno poziva na linč Assangea i ‘njegovih’, brokeri su im zatvorili račun, a hakere za koje sumnjaju da imaju linkove hapse i oduzimaju im kompjutore. Assange već nekoliko godina nema stalnu adresu, gdje god da sleti aktivisti mu besplatno nude smještaj.Svjestan da će puštanjem novih materijala situacija za njega postati još opasnija, u kolovozu 2010. zatražio je trajnu vizu u Švedskoj, a Pirate Party preuzela je sigurnost i operacije servera. Prvo je sve išlo dobro, toplo je dočekan, najavljeno je da će ga nominirati za Nobelovu nagradu. Nekoliko dana kasnije bio je optužen za silovanje dviju žena, a jedne dnevne novine objavlile su intervju s jednom od njih u kojem ona kaže da je usputan seks prerastao u nasilan, iako Assangea ne opisuje kao opasnog i nasilnog.
Assange odbacije optužbe, misli da prste u tome ima američka ambasada u Švedskoj. Ogorčeno govori: ‘Došao sam kao izbjeglica, umješan u nevjerojatnu kampanju… a sada je wikileaks, eto, po tome postao poznat u medijima.’
Wikirebels
Unutar organizacije započele se polemike oko toga tko i kako treba voditi i uskoro se Daniel Domscheit-Berg odvojio i osnovao openleaks.com.Wikileaks nastavlja objavljivati povjerljive dokumente… o nuklearnim reaktorima u Iranu, ratu u Afganistanu, politici Saudijske Arabije koja traži od Amerike da bombardira Iran, ili recimo kako je bivši australski premijer nagovarao Hillary Clinton da SAD upotrijebi silu u Kini… Assange je u Engleskoj, kao adredu navodi poštanski pretinac, čeka odluku o izručenju Švedskoj. Ako mu se nešto dogodi, ubiju li ga ili zatvore na duže vrijeme, bit će objavljen pass za otvaranje kriptirane datoteke svih telegrama – necenzuriranih.Ovaj tekst je najvećim dijelom utemeljen na dokumentarnom filmu ‘Wikirebels’. Film završava riječima islandskog televizijskog novinara koji se u Dnevniku, unatoč zabrani od strane parlamenta, usudio preporučiti građanima da odu na wikileaks i uvjere se u pravu istinu o svojim bankama. On, dakle, kaže: ‘Demokracija bez transparentnosti samo je prazna riječ.’
Guardianov PR rat protiv WikiLeaksa
The Guardian nastavlja svoj rat protiv WikiLeaksa sa tri nova napade tijekom samo 48 sati – pet dana prije odluke o žalbi Assangea o izručenju na temelju presude Višeg suda i saborske rasprave o tome u Velikoj Britaniji..Iako su često ti napadi kontra-produktivni, ovdje otkrivamo uvid u aktivnosti iza scene s kojima se WikiLeaks mora svakodnevno nositi. Iako mnogi napadi dolaze od “tradicionalnih” neprijatelja – organizacija, WikiLeaks je izložen i napadima oportunista koji pokušavaju to raditi prikazujući sebe kao borce za istinu i u tim plaćenim napadima još promovirati i sebe.Treba napomenuti da, iako WikiLeaks ima mnogo pristalica među novinarima Guardiana, urednikova (Alan Rusbridger) šurjaka, Davida Leigha, ne može se u praksi spriječiti od zlouporabe Guardianovih resursa i ugleda.
Napadi
– Dana 29. studenog 2011: emitira se Guardianov dokumentarac ‘WikiLeaks: Tajne i laži” – kojeg možete vidjeti na kraju texta- Dana 29. studenog 2011: Nick Davies – Guardianov zaposlenik kleveće WikiLeaks i Julian Assangea za vrijeme službenog ispitivanja u vezi skandala hakiranja telefona- 30. studenog 2011: Zaposlenik Guardiana i asistent Davida Leigha (James Ball) prezentira neprijateljsku knjigu o WikiLeaksu.
O dokumentarnom filmu ‘WikiLeaks: Tajne i laži”
Redatelj, Patrick Forbes, je priznao da je glavni Guardian-protivnik WikiLeaksa – David Leigh bio konzultant za film, i radio “raspored” i “provjeru činjenica”. Leigh provodi već godinu dana ofenzivu protiv WikiLeaksa da bi se spasio od tužbe ‘zbog namjernog kršenja sigurnosti u aferi – Cablegate. U pismu WikiLeaksu – Patrick Forbes navodi kako je publici nepoznata uloga David Leigha u filmu.Film izbjegava spomenuti ugovor ili pravni spor koji je u tijeku. Nadalje navodi kako je Guardian plaćen za sudjelovanje u snimanju filma – exkluzivnim ugovorom. WikiLeaks nije. U pismu WikiLeaksu, Patrick Forbes navodi da su to [plaćanja Guardianu i uključenost Leigha u proizvodnji] jednostavno činjenice koje nisu relevantne za publiku da zna.” The Guardian je dobio povlasticu da pregleda dokumentarni film prije puštanja u javnost, dok je WikiLeaksu odbijen takav pregled radi provjere činjenica.U dokumentarnom filmu su intervjui se osam WikiLeaks kritičaria, pet iz Guardiana, a sa samo jednom osobom iz WikiLeaksa i ni sa jednom od više od 90 drugih organizacija koji su radili s WikiLeaksom, s izuzetkom dva kratka razgovora s Der Spiegelom.10 dana prije emitiranja Assange je od prijatelja saznao što se dešava i nazvao redatelja Patrick Forbesa, koji mu je odgovorio kako nije bio upoznat sa promotivnim textom o dokumentarcu kojeg je napisala PR služba Channel4 i da je i on sam doveden u zabludu i kako nije u skladu sa prvotnim dogovorom njega i Wikileaksa.Cijela telefonska konverzacija, kao i pismena prepiska Assangea i Forbesa može se pročitati ovdje
