Project Icarus je ambiciozan petogodišnji studij o lansiranju bespilotnih letjelica za međuzvjezdano putovanje. Predvođeni Tau Zero Zakladom i britanskim Interplanetarnim društvom, neprofitabilna skupina znanstvenika posvećena je planiranjem međuzvjezdanog leta i radu na razvoju letjelice kojom bi bilo moguće putovati do obližnje zvijezde.
Project Icarus je ambiciozan petogodišnji studij o lansiranju bespilotnih letjelica za međuzvjezdano putovanje. Predvođeni Tau Zero Zakladom i britanskim Interplanetarnim društvom, neprofitabilna skupina znanstvenika posvećena je planiranjem međuzvjezdanog leta i radu na razvoju letjelice kojom bi bilo moguće putovati do obližnje zvijezde.
Adam Crowl istražuje prednosti i mane različitih fuzijskih goriva potrebnih za ubrzanje međuzvjezdanog vozila …. Netko bi mogao pomisliti da fuzijski pogon, koji je prva opcija za ovakvo putovanje, zahtijeva neke egzotične vrste goriva za pogon raketa, međutim riješenje je veoma jednostavno – vodik.
Daedalus
Jedini problem kod tog fuzijskog goriva, jest što se fuzija vodika odvije veoma, veoma, veoma sporo… Koliko je to loše za ovaj projekt – toliko je dobro za svemir – upravo ta karakteristika omogućava zvijezdama da sjaje bilijunima godina, jer čak ni nezamislivo visoka temperatura u središtu zvijezde neće ubrzati fuziju vodika…..
No, znanstvenici su i tu pronašli odgovor: Dodati neutron na proton u jednoj jezgri svakog atoma vodika i imate deuterij, također poznat kao “teški vodik”.
Čisti deuterij već može biti proizveden tehnološkim sredstvima i korišten je u prvoj hidrogenskoj bombi 1952, ali miješajući ga s tricijom (vodik s dva neutrona, koji je teži nego deuterij) što je čak i lakše, dobija se željena reakcija – koju traže današnji istraživači fuzije.Nažalost, ako ova metoda bude korištena kao gorivo za buduće međuzvjezdano vozilo – deuterij-tricij (DT) reakcija proizvodi visoko-energetske neutrone koji baš i nebi bili zdravi za eventualne putnike….
Helij
Drugo riješenje za gorivo, mogla bi biti atraktivna reakcija između deuterija i laganog izotopa helija, poznatog i kao helij-3. Helij-3 ima jedan atom neutrona manje nego obični helij (helij-4) i također se proizvodi i u suncu i ima gotovo iste karakteristike kao deuterij. Jedina, ali i bitna razlika je što ga nema – gotovo sav Zemaljski helij već je odavno potrošen i može ga se naći još samo u nekim rudnicima plina u Sjevernoj Americi …Zna se da sunce sadrži mnogo helija, kao i da solarni vjetar koji puše Mjesecom sadrži mnogo helija, ali izdvajanje plina iz recimo, površinskih stjena Mjeseca, izuzetno je kompliciran i skup postupak. Trebalo bi oguliti nekoliko metara gornjeg sloja Mjeseca i peći zemlju kako bi se oslobodio solarni vjetar…. Suradnik projekta Bob Parkinsonove je zaključio kako bi se više energije potrošilo na ovakvu proizvodnju helija, nego što bi fuzijski motor pokretan tim gorivom proizveo…Fuziju Deuterija je nevjerojatno lako izvesti u odnosu na vodik i večina sunčeve energije, zapravo dolazi od njegove fuzije. Unutar sunca, deuterij kontinuirano nastaje sudaranjem dva protona dovoljno brzo da bi jedan postao neutron i priljepi se uz drugi…U prirodi je deuterj veoma rijedak – 1 od svakih 6500 atoma vodika kojeg popijemo kao vodu – je deuterij… Kako se on upotrebljava u nekim nuklearnim reaktorima, njegova proizvodnja danas se odvija odvajanjem iz vode u velikim količinama,
Rudnici plina na Uranu
Međutim, postoji iznenađujuće mnogo helija-3 na divovskom planetu vanjskog Sunčevog sustava – Uranu – pa je Bob Parkinsonove podsjetio na svoj Project Daedalus koji je izvorno napravljen još 1978 – gdje je sugerirao na rudarstvo putem plutajući robotskih tvornica u atmosferi Jupitera.
Od tada se u planu promjenilo samo to da se odustalo od Jupitera zbog njegove loše atmosfere, a rudarski centar je premješten na Saturn koji je ipak značajno bliži Uranu nego Neptun.
Uran je savršen planet za rudarstvo. Iako je plinski planet i cilj je mnogih viceva, jer je relativno bogat i metanom – njegova gravitacija ima samo 1bar pritiska, tako da je dovoljna i mala energija kako bi se izašlo iz atmosfere. Njegovi prstenovi su visoko i tanki su i ne zasipaju površinu planeta kišom meteora, kao Saturn.
Pristup plinskom bogatstvu Urana će ipak zahtijevati nuklearne elektrane. Dizajni za teretne svemirske brodove već su napravljeni u Projektu Daedalus. To je plan za međuzvjezdano putovanje i njegova bi raketa trebala stići do 6 zvjezdanih godina udaljene Bernardove zvijezde. Icarus projekt je prva faza tog plana.
Letjelica za za međuzvjezdano putovanje bi bila od dva dijela. U prvom bi nosio 46000 tona goriva, a u drugom 4000 tona.
Projekt Dedalus je trajao nešto više od pet godina – započeo je 10. siječnja 1973., a završna izvješća su objavljena 15. svibnja 1978. Oko 100.000 sati rada uloženo je u projekt kojeg su vodili 13 znanstvenika i dizajnera i brojni konzultanti.Srce Daedalusa je porivni fuzijski motor, u kojem se mala kuglica fuzijskog goriva ubrizgava velikom brzinom u reakcijskoj komori i ispušta visoko-energetske zrake elektrona. Koncepcijski to se nije znatno razlikovalo od konvencionalnog motora s unutarnjim izgaranjem, u kojima se male kapljice benzina ubrizgavaju u komoru za izgaranje i zapale.
Rezultat fuzijske reakcije koji se proizvodi u komori Dedalusa će usmjeravati vozilo, ali će djelovati i kao magnetska mlaznica.
